I tako, eto – ministar obrazovanja, mudriji od delfske proročice, danas je nadahnuto izvalio kako učenike trovače ne treba kazniti, barem ne žestoko. On bi s njima razgovarao.
Ja sam zadivljen kršćanskim i ekumenskim promišljanjem ministra, kao i činjenicom da njegov stav već tri desetljeća brižljivo njeguju u ministarstvu; oni bi spremno okretali i drugi obraz, naročito kad je obraz tuđi. Toliko svetaca nije bilo ni na posljednjoj večeri koliko ih ima na Sveticama. Da je u pitanju njegov obraz, jednjak, ili bilo koji drugi dio anatomije, prilično sam siguran da bi ministrov pristup ovom problemu bio puno više zemaljski.
Ministar kaže da bi razgovarali.
Vjerojatno se razgovaralo i s učenikom koji je svojedobno u Varaždinu propucao nastavnika. U ugodnom tonu nesumnjivo je prošla i verbalna razmjena misli s učenikom koji je u zagrebačkoj Prometnoj školi mjenjačem od FAP-a razbio glavu nastavnici. Popričalo se jamačno i s mladcem koji je ne tako davno u Zadru žigosao druge učenike fašističkom ornamentikom; okladio bih se da je dobio i bombone od stručne službe. Porazgovarat će se, razumije se, i s akterima ovog posljednjeg u nizu napada na nastavno osoblje i zdrav razum.
Ministre dragi, razgovara se. Nažalost, to je jedino što se radi – blebeće se i laprda ako ovakve slučajeve organi škole ne uspiju navrijeme pomesti pod tepih nego dođu do javnosti. Jedini organ koji ne sudjeluje u vođenju obrazovnog sustava ove zemlje, po svemu sudeći, je mozak.
Razumijete li, ministre, da nam je dosta razgovora? Dosta nam je edukacija i radionica, dosta nam je oprosta i milosrđa koje zagovaraju, u pravilu, prvaci stručne službe iz svojih ureda, daleko od prve crte u razredu. Dosta nam je pedocentrične pedagogije i posljedica tog promašenog pristupa koji se forsira već tri desetljeća. Dosta nam je da nam po glavi plešu (da ne kažem nešto drugo) i pozvani i nepozvani; da po nama pljuje tko se sjeti, taman se potpisivao palcem. Ministar bi razgovarao, i to je ok; ministar je prvi na toj funkciji koji je otvorio dijalog s nastavničkim grupama, koji ih je uključio u sukreiranje obrazovne politike i sjetit ćete se da sam prvi to pozdravio. Ali, ministre, razgovor nije dovoljan. Vi niste dušebrižnik ni ispovjednik. Vi morate biti operativac, nosioc i pokretač promjena. Vi morate biti NAŠ ministar, onaj tko će u ovakvim situacijama stati iza nastavnika, onaj koji će štititi dignitet struke, a ne svojim javnim istupima ostatke ostataka tog digniteta dodatno potkopavati. Ministre, razgovor je precijenjen.
Acta, non verba; valjda zato i jeste ministar.
Ako ne znate što treba, ljudi iz nastavničkih grupa drage volje će Vam pomoći, ali očekujemo puno konkretnije od razgovora razgovora radi. Što da je naša kolegica, inače službena osoba, životom platila “nestašluk” učenika? Biste li i tad razgovarali s divljacima? Treba li još netko nastradati, poginuti, biti žrtvom napada u školi da napokon shvatite elementarno – mijenjajte Pravilnik o pedagoškim mjerama i učinite napokon školu odgojnom ustanovom, a ne čuvalištem djece! Kad je nedavno naša kolegica Antonija zbog sustavnog mobinga (dakle mobinga sustava nad njom) digla ruku na sebe, i tada ste relativizirali ono što se dogodilo.
Zar je zaista previše očekivati od ministra obrazovanja da shvati da su hrvatski učitelji toliko često, prečesto, žrtve nasilja? Nasilja ravnatelja, učenika, roditelja, medija, javnosti, inspekcije, nasilja verbalnog, fizičkog, psihičkog, ekonomskog… Zar ni toliko niste u stanju?
Ministre, ostavite se razgovora i počnite napokon djelovati. U suprotnom, nismo daleko od neke nove Bartolomejske noći u obrazovnom sustavu.
Mrak u glavama ionako je već tu…
Piše: Žukov