Home / Featured / Pedeset nijansi crne
Sumrak saga obrazovnog sustava, ravnatelji uništavaju škole
To je ono zašto danas štrajkam

Pedeset nijansi crne

14/03/2015

Izbori (na Učiteljskom vijeću) prisnažili su tezu o stockholmskom sindromu – napaćeno biračko tijelo, godinama lobotomizirano, u paničnom strahu od zamjeranja još jednom je dokazalo kako demokracija svakome pruža priliku da napravi glupost. Kompromis? Rekao bih, prije kompromitacija, napose sa zdravim razumom i osobnim dostojanstvom; potrebno je daleko više od diplome da bi se bilo intelektualac

Piše: Žukov

Svako vrijeme, kako nas uči povijest, dobro je, i nijedno nije pravo. Svako vrijeme, isto tako, ostavlja iza sebe određeni talog. Devedesete su po tom pitanju bile osobito produktivne. Zagorski Bismarck, pater patriae i mitski utemeljitelj hrvatske države pod egidom demokracije ozakonio je kleptokraciju, što je dovelo do hiperinflacije domoljuba opće prakse. Mačekovski rečeno, lajbek je od samog početka bio krivo zakopčan, što su mnogi lajbeki itekako iskoristili. Do jučer veliko ništa, danas veliki Hrvati; onaj tip koji križevima oko vrata prikriva duhovnu pustoš koju nose u sebi i šire oko sebe. Naći ćete ih redovito blizu funkcija i fotelja, pa bile to i fotelje ravnatelja lokalnih osnovnih škola, iako su, u pravilu, hodajuća antireklama bilo kakvom obrazovanju, o odgoju da i ne govorimo (vjernom čitatelju past će na pamet jedna od prošlih kolumni, nažalost, s pravom)! Ipak, svakim izbornim ciklusom dokazuje se kako je kršćanska zemlja kršćanski oprostila tipovima koji bi u svakom iole normalnom društvu gulili tri doživotne, a ne krumpire!

Dementna demonkroacija

Iz vlastita iskustva mogu reći da ni hrvatske zbornice nisu iznimka kad je u pitanju reizbor. Objasniti tu, za civilizirani svijet, raritetnu pojavu biranja, kao kolektivne psihoterapije, onog najgoreg što se nudi, prilično je zahtjevno. Najlogičnija dijagnoza kaže – Hrvati ili pate od stockholmskog sindroma, ili je u pitanju nacionalna autoflagelacija, ili je na stvari njegovanje višestoljetnog mita o hrvatskom martirstvu! Budući da smo jedan od najstarijih naroda Europe, ne bi trebalo isključiti ni staračku demenciju. Davne 1918. godina smo u svega nekoliko mjeseci doskočili od Schonbrunna do Ade Ciganlije; kako dokazuje olovna stvarnost koju živimo – natrag ide daleko teže!

Čemu analiziram, pitat će netko, nacionalno stanje uma na portalu koji se, vrlo uspješno, bavi prosvjetarskom problematikom? Na to pitanje odgovaram, ne bez određene doze ironije, ovako: kroničan deficit demokratskog potencijala i nesklonost korištenja malih sivih stanica na nacionalnoj razini reflektira se s tragičnim (na momente i tragikomičnim, da ne kažem karikaturalnim) posljedicama itekako i na školski sustav; napose je ta otužna povezanost vidljiva u hramu odgoja i obrazovanja u kojem imam čast i zadovoljstvo prosvjetljivati. Oni koji su imali strpljenja i snage čitati o tome u prošlim tekstovima, prepoznat će nastavak priče za koju je teško reći je li prije horor, parodija ili travestija. Što je da je, poprilično je vjerna slika stanja u (pre)velikom broju hrvatskih škola; radi se više o pravilu nego o iznimki koja potvrđuje pravilo da u našim zbornicama pravila postoje kako bi ih se držale – budale!

Hrvatski sindrom

Od zadnjeg broja imali smo tako reizbor u školi, koji je vremenski otprilike koincidirao s predsjedničkim izborima. Sličnost je vidljiva i u činjenici kako su se glavni akteri jednog i drugog festivala demokracije (ili mediokracije, kako vam drago) bavili svim i svačim, samo ne obrazovnom problematikom. Ravnateljicu s čijim podvizima – i instrumentarijem kojim se služi – ste već upoznati tih se dana redovito moglo zateći, umjesto na radnom mjestu, u prostorijama općine. Žena naprosto zna znanje, jer zna se čija je zadnja! Izbori na Učiteljskom vijeću prisnažili su tezu o stockholmskom sindromu – napaćeno biračko tijelo, godinama lobotomizirano, u paničnom strahu od zamjeranja još jednom je dokazalo kako demokracija svakome pruža priliku da napravi glupost. Kompromis? Rekao bih, prije kompromitacija, napose sa zdravim razumom i osobnim dostojanstvom; potrebno je daleko više od diplome da bi se bilo intelektualac, a tu je i limitirajuća, gotovo plemenska zatvorenost lokalne zajednice, koja funkcionira po ključu – neka je i najgora, samo neka je naša! Čitava stvar prerasla je u grotesku u času kad smo moja najveća obožavateljica i ja zajedno marširali do biračke kutije. Za sve ostalo pobrinula se lokalna politika, a usluge su uredno naplaćene nakon inauguracije na školskom odboru.

I tako, dragi moji, promijenilo se u nas nije ništa – mrak se i dalje širi brzinom svjetlosti, sivila je kudikamo više od trenutno planetarno popularnih pedeset nijansi, a u cijeloj školi prije bi čovjek našao G–točku nego kolegu koji na posao dolazi radostan, motiviran i oran za rad!

Birokratska devolucija

U opisanim okolnostima raznorazne pomaknute situacije naša su svakodnevica; ima tu materijala za kolumne na dnevnoj bazi. U školi je tako najnormalnije (u nas se termin „normalno“ razvlači poput žvakače gume) da pripravnici koji su završili sveučilišni studij odgovarajuće struke i spremaju se za polaganje stručnog ispita ne smiju samostalno održati sat jer, navodno, nisu kompetentni?! Istovremeno, matematiku godinama predaju nestručne osobe koje su, ničim izazvane, eto, kompetentne za taj posao (imali smo i stručne, ali se ravnateljica, pogodite koje struke, na sebi svojstven način pobrinula da dotičnu ljubazno otpravi)! Posao pripravnika u nas nije samostalno držanje određenog broja sati, a što je sastavni dio pripravničkog staža, već piskaranje kojekakvih formulara i preslagivanje papira s hrpe na hrpu! Prijestolje mudrosti koje vodi školu ima, jednostavno rečeno, svoje viđenje svijeta oko sebe; ukoliko se to viđenje ne poklapa s činjenicama – to gore po činjenice!

Ništa bolje od pripravnika ne prolaze ni kolege s povećim godinama staža, napose oni koji su iz ovih ili onih razloga, u nemilosti. Desila se tako, nema tome dugo, incidentna situacija u sedmom razredu zbog divljanja jednog učenika. Predmetni kolega obavijestio je razrednicu i sutradan je održana sjednica Razrednog vijeća, na kojoj je dotičnom učeniku izrečena pedagoška mjera vodeći računa o njegovoj situaciji, ali i o zaštiti digniteta struke. Obavljen je razgovor s roditeljima koji su odmah pozvani u školu i kompletna dokumentacija dostavljena je u propisanom roku u upravu škole na daljnje postupanje stegovnom povjerenstvu. Međutim, nekim sretnim spletom okolnosti tih dana ravnateljice nije bilo u školi. Razredno se vijeće drznulo, zamislite samo, održati sjednicu i donijeti mjeru (za što je, inače, i ovlašteno), a da pritom poštovanu nije pitalo za mišljenje i savjet (posao je to koji je prezahtjevan za desetak visokoobrazovanih ljudi)! Reakcija, dakako, nije izostala – stegovno povjerenstvo (kao i sva tijela škole, uredno popunjeno ekipom koja po mišljenje hodočasti u ured ravnateljice – ništa neuobičajeno, to je onaj balast po školama koji je, u pravilu, obavezni must have većine ravnatelja) prvi puta od kad se pamti, ukinulo je odluku Razrednog vijeća i poništilo pedagošku mjeru, i to pod obrazloženjem kako odluka Razrednog vijeća nije u propisanom roku dostavljena tajnici da je ova uruči ravnateljici, već je dokumentacija dostavljena, u zadanom roku, direktno Onoj Koja Ravna!!! Zemljo, otvori se – i dignitet struke, i pedagoške norme, i zaštita kolege koji je doživio neugodnost, sve to ne znači ništa naspram povrijeđenog ega osobe koja ni debelo u sedmom desetljeću života još nije shvatila kako je najveća vlast – vladati sobom!

OZNA sve dozna

Shvatila je, međutim, veoma ingeniozno, kako je temeljna misija ravnatelja njenog kalibra obraniti obrazovnu ustanovu od aveti slobodnog govora i promišljanja; sukladno tome, oni rijetki pojedinci koji iskaču iz nametnutih kalupa, crvena su krpa u očima ljudi kojima je crveni mentalitet u glavi! Pritom se razvijaju teorije zavjere kakvih se ne bi postidjela ni dinarska reinkarnacija Clarka Gablea, legendarni admiral Domazet! Nakon što sam u jednoj od prošlih kolumni opisao kako sam osobno prijavljen organima gonjenja da sam pokušao silom ono što, valjda, nisam u stanju mozgom i tipkovnicom (ukazati na kronični deficit u vođenju škole), u školi su na red došle suptilnije metode obračuna. Učenike se tako potajice ispituje što pojedini nastavnici govore i kojim tonom, a čistačice se upravo ispred točno zadanih učionica hvataju ukoštac s paučinom. Fiksacija je poprimila takve razmjere da se u tom hramu odgoja i obrazovanja o nepoćudnim pojedincima u potaji sastavljaju falsificirani zapisnici te se, poput Brijunskih transkripata, već prema potrebi vrhovne svećenice da se obračuna s imaginarnom opozicijom, šalju redakcijama na objavljivanje! U svemu tome prste ima i wannabe sindikalni lider naše škole, pajac na kratkom lancu svoje gospodarice, čiji je plafon sindikalne imaginacije cinkanje članova vlastita sindikata!

Međutim, možda i ne treba pripisivati namjeri ono što se sasvim pouzdano može objasniti primitivizmom i elementarnim odsustvom svakog srama. Pomno se pazi tko, kada i s kime pije kavu; sukladno rasporedu ispijanja kave prilagođava se i raspored sati u školi, praktički na tjednoj bazi – vjernima treba omogućiti da se naspavaju i odmore, a krivovjernima onemogućiti istovremene slobodne sate! Štoviše, nedavno donesenim Pravilnikom o radu zabranjuje se svima da napuštaju prostor škole bez izričitog blagoslova Duha školskoga!

Posljednje što sam doznao o sebi jest kako na nastavi ne obrađujem Domovinski rat. Tako se navješta roditeljima mojih učenika, iako se besmislenost te foskule može vrlo lako dokazati. Cilj je, vjerojatno, urbi et orbi razglasiti da, kako i priliči nečastivome, nisam dovoljno dobar Hrvat, barem po aršinu kojim mjere veliki Hrvati s početka članka. Znate, oni s križem oko vrata! Takvi sastavljaju o meni falsificirane poslanice za javnost, propitkuju moje hrvatstvo, zaviruju u spavaću sobu, potiču kolege da špijuniraju i denunciraju jedni druge, izobličeni i slijepi od mržnje!

Što da kažem – moji kritičari i naslijepo pogađaju u sridu!

Noć je, barem tako kažu, najcrnja pred svitanje! Obzirom koliko je crn mrak u glavama i dušama pojedinaca, nadamo se skorašnjem svanuću! Ni noć ne traje vječno!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *