Kakve su ovo ocjene?
SADRŽAJ:
Opet to ocjenjivanje i ocjene. U našem obrazovnom sustavu su odavno izgubile svaki smisao.
Ako krenemo od razredne nastave. U većini škola prosjek ocjena u razrednoj nastavi je preko 4.5!?!?! Što što znači? Tko je tu normalan? Možemo kriviti učiteljice i učitelje, ali nisu oni jedini krivci. Roditelji stvaraju preveliki pritisak na njih, često im se prijeti. I što preostaje jednom učitelju? Zašto da svoju glavu stavlja u torbu? Zar bi nama trebalo biti više stalo do te djece nego što je stalo roditeljima?
Naravno, da svaki roditelj misli da je njegovo dijete NAJ NAJ. Najbolji, najpametniji, najsposobniji i tako možemo nabrajati. Ali kakvu korist radite sebi i/ili svome djetetu, ako učitelja stavljate u takav položaj da dijeli ocjene šakom i kapom. Zar bi učitelj trebao misliti hoćete li ga napasti čim vaš anđeo dobije manju ocjenu nego ODLIČAN iliti IZVRSTAN! Niti najmanje ne vjerujete osobama koje su se školovale za učitelja! Svi mi se trudimo i želimo samo najbolje vašem djetetu, podučavamo ga, provodimo četvrtinu dana sa njim i želimo mu da napreduje do svog maksimuma. Zašto onda mislite da takva osoba ne zna najbolje ocijeniti vaše dijete!?
Što preostaje učitelju? Boriti se svaki dan sa takvim pritiscima? Očekivati prijave inspekcijama, ravnatelju ili slušati raznorazne prijetnje na telefon? Zašto? Zbog koga? Pa jedno što mu preostaje je poklanjati djeci petice! Zašto gubiti živce i svoje zdravlje zbog ocjene?!? Pa tko i zašto bi netko normalan borio se sa sustavom i roditeljima? Najlakše je dati petice i sve super! Roditelji zadovoljni, djeca zadovoljna i učitelj može sačuvati svoje zdravlje.
SVI SRETNI! A znanje? Ma zar je to nekome još bitno?
Odavno već govorim učenicima da ocjena nije mjerilo znanja. I to je jedina istina. Pomakle su se granice i imamo inflaciju odlikaša. Sustav je urušen. U Nacionalnom okvirnom kurikulumu je lijepo opisano čemu služi ocjena:
“Školske ocjene, bez obzira kako su iskazane, služe raspoznavanju (dijagnozi), predviđanju (prognozi) i poticanju (motivaciji). Formativnim ispitivanjem valja osigurati dodatni poticaj učenju i odrediti kakvoću i količinu znanja i drugih ishoda učenja, nadzirati i usmjeravati učenikovo napredovanje, završno ocijeniti i vrjednovati učinkovitost samog procesa i strategija učenja.”
Kako divno i krasno zvuči na papiru. A uz to opis što koja ocjena znači:
Koliko se učitelja drži ovakvog načina vrednovanja učeničkih postignuća!?
Za ocjenu DOBAR (3):
“Ono čime je ocjenjivač zadovoljan opisuje se riječju (ocjenom) dobro. To znači da je ocjenjivač zadovoljan učenikovim postignućem, tj. da je učenik napravio ono što se očekivalo, odnosno uglavnom sve što je opisano u obrazovnomu standardu za nastavni predmet, modul ili određenu kompetenciju (socijalnu, učiti kako učiti ili drugu).!
DA!!! Za ocjenu DOBAR učenik napravi SVE!!! To je ocjena koja je DOBRA i tako ju treba gledati, nema ništa loše u njoj!!!
Za ocjenu VRLODOBAR (4):
“Tek ako kakav učenikov rad, odnosno ispitni rezultat nadmašuje očekivanja to se opisuje riječima (ocjenom) vrlo dobro, što bi trebalo značiti da je ispitivač zadovoljan iznad svojih očekivanja, odnosno da učenikovo postignuće zahtijeva isticanje kvalitete rada i uložena napora. Takvi učenici na kraju polugodišta ili školske godine mogu dobiti i posebna pismena priznanja od razrednika ili školskih ravnatelja.”
To su oni fantastični učenici! Rade, trude se i ostvaruju iznad prosječne rezultate!
Za ocjenu ODLIČAN (5):
“Ako se koji učenici posebno istaknu originalnošću i kvalitetom svojega rada, uloženim naporom i čime sličnim što se ističe u odnosu na ostale, to označavamo riječima (ocjenom) izvrsno ili odlično. Takvih obično nema mnogo pa, prema tome, ni tu riječ, odnosno ocjenu ne bi trebalo odveć često dodjeljivati za postignute rezultate, odnosno ne bi ju se trebalo dijeliti veliku broju učenika jer se uz takvo pretjerivanje gubi smisao istinskoga značenja te ocjene.
A za ocjenu DOVOLJAN (2):
Riječ dovoljan dodjeljuje se uz ocjenu 2, a to znači da se procjenjuje da učenik može i treba postići više, odnosno da se od njega očekuje bolji uspjeh i, k tomu, dodatni napor. To također znači da je učenik dostigao postignuće toliko da zadovoljava minimum što je svim učenicima poznat kao polazište za ocjenjivanje ili je to, pak, nekim učenicima najviše (maksimum) što mogu dosegnuti. U strukovnim školama taj minimum treba biti opisan kompetencijama koje učenik treba postići odnosno kvalitetom radova (proizvoda) koje učenik treba napraviti.
Naravno da ovakvo ocjenjivanje neće biti moguće dok god je školska ocjena jedini i glavni čimbenik pri određivanju učenikove budućnosti. Ali s time i ovakvo ocjenjivanje gubi svaki smisao!