Home / Featured / Samo da se sustav ne uruši
Samo da se sustav ne uruši
Samo da se sustav ne uruši

Samo da se sustav ne uruši

Piše: Nada Vukasinović

Nemojte opet očekivati od mene da budem slatka i ljubazna.

Nisam bila sigurna trebam li se okrenuti i nasmiješiti, ili pokazati zube, to nigdje ne piše. A možda ipak piše?

Trčim od jutra do mraka za tramvajima, autobusima, vlakovima. Pretrpavam svoj dnevni raspored razgovorima, smijehom i suzama. Hvatam rokove, a znate da i učenici imaju svoje loše i dobre dane pa onda i te dobre dane moram uhvatiti. Teturam na ekstremnim temperaturama i zimi i ljeti. Često zimi ne osjetim prste na ruci od hladnoće i jedva pokrećem natečene zglobove.  Stalno pitam kada nešto počinje, koliko dugo traje i brinem hoću li stići na vrijeme? I molim Boga da ne padne sustav, jer rokovi su sve kraći, a tablice i obrasci sve duži.

Ne razmišljam puno o sebi jer volim ovaj posao. Ne postavljam suvišna pitanja o svrsi i cilju. Sve je propisano i posloženo u zakonima, pravilnicima, kodeksima za ovo i ono. Kako treba postupiti u kojoj situaciji u školi, piše u protokolu i meni je to dovoljno. Ne treba tu puno pameti. Eto, čak ne moram puno razmišljati ujutro o tome koju odjeću uzeti iz ormara i to piše u najnovijem kodeksu. Zato dugo stojim pred zrcalom i namještam osmijeh za cijeli dan s jednom jedinom željom „preživjeti“, a biti ljubazna.

Zadnjih mjeseci govorim svako jutro sebi pred zrcalom, još malo, izdrži još ovaj dan. Najvažnije je pažljivo pročitati upute, protokole, izmjene i dopune pravilnika, sve zabilježiti i proslijediti. Ono što nisi zapisao, ne postoji, nisi ni odradio, tako kažu „oni“. Ne znate tko su oni? Kažu da su ljudi poput nas, imaju kartonsko lice s prorezima umjesto očiju. Sjede u ogromnim uredima na najvišim katovima, na različitim adresama, obično okrenuti leđima. Stalno pogledavaju na digitalni sat i kažu :“ Aha, kasnite !“

Sumrak saga obrazovnog sustava, ravnatelji uništavaju škole
Sumrak saga obrazovnog sustava

Sve su dobro razradili, vode brigu o meni i o vama i dobro znaju što je za nas najbolje. Znaju sve o meni iako me ne poznaju. Smišljaju zanimljive propise, naputke, protokole, tablice, pravilnike, upitnike i rade duge popise mojih poslova. „U obvezi ste, dužni ste, rok je bio jučer, odgovorni ste, krivi ste … „ prosljeđuju mi već nekoliko puta proslijeđene dopune upozorenja, naputaka za popunjavanje tablica, za razumijevanje aplikacija. Oni biraju obrasce službenih mailova, ključne riječi bez kojih više ne bih mogla pronaći informaciju na netu, niti bilo što shvatiti. Samo da sustav ne padne! Svako jutro Boga molim, da ne padne sustav.

Govorim vam ovo u povjerenju, bez tih njihovih naputaka, dopuna i izmjena obrazaca i tablica ja više ne bih mogla dobro obavljati svoj posao. Prva dolazim u školu i čekam da se pojavi netko tko zna šifru škole i otvori mi vrata. Zatim dugo stojim pred oglasnom pločom i čitam najnovije obavijesti. Govore da je najvažnije biti dobro informiran, jer informacija je danas sve i moć i oružje, a meni je vjerujte i hrana. Glavni obroci su mi poruke, upozorenja, informacije, riječi istrgnute iz svojih rečenica. Svaki čas otvaram mail, samo da mi nešto ne promakne. Samo da sustav ne padne, da ne budem off line. Sve sam isplanirala i razradila do detalja, svaki sat nastave, scenarij, hodogram za cijelu godinu unaprijed. Nikada ne kažem ja to ne mogu, ili ja to ne znam. Mogu ostati tiha i neprimjetna, mogu započinjati, voditi, otvarati, a biti u pozadini i čekati, čak ako bih nekada i bila u prvom redu.
Razgovaram s roditeljima i osluškujem svoje učenike. Moram biti barem korak ispred njih, nastojim shvatiti što se nalazi iza njihovih priča da nešto ne propustim. Samo da mi ne promakne nepredvidivo. Od jutra slušam pitanja, dileme, sumnje, dijelove započetih rečenica…riječi, glasove, šumove, šumove… Talože se tuđe emocije, ljutnja na sreću, strepnja na tugu, radost na srdžbu. Ponekad se uplašim kad pomislim da u rukama držim nečiji život, da bi o mojoj odluci moglo ovisiti kako i gdje će netko živjeti. U glavi se mojoj usporavaju misli, postaje sve tiše i tiše, a onda me preplavi tuga u ritmu srca. Srce lupa i divlja, preskače. Ne moram vam reći da mi je tlakomjer stalno u torbi.
Mislim da nisam za sobom dobro zatvorila školska vrata, sve se za mnom opet dovuklo do kuće i cijeli dan se beskonačno ponavlja.

Večeras ću zaspati pred televizorom prije vremenske prognoze. Ne treba mi prognoza. Do prošlog petka su me zapitkivali, zar vi još uvijek radite? Što radite, kad vam djeca nisu u školi? Kažu, uvijek moraš biti ljubazan jer si profesionalac. Samo bih se nasmijala i skrenula pogled u stranu da ne moram gledati njihova siva lica, ispresavijana oko rubova usnica.
A jučer čujem iza svojih leđa:
– Kaže, sad je na praznicima. Što će njoj praznici, od čega bi se to ona trebala odmoriti?
Nisam bila sigurna trebam li se okrenuti i nasmiješiti, ili pokazati zube, to nigdje ne piše. A možda ipak piše? Bože, samo da se sustav ne uruši!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *