Home / Osnovna škola - Upisi u srednju školu 2016/2017 / Sve za fotelju, fotelju ni za što (Ravnatelji u školama!)
Gdje ide hrvatski školski sustav sa ovakvim ravnateljima, škola i učitelji i učenici
Gdje ide hrvatski školski sustav sa ovakvim ravnateljima

Sve za fotelju, fotelju ni za što (Ravnatelji u školama!)

Sve za fotelju, fotelju ni za što (Ravnatelji u školama!)

08/12/2014 (preuzeto sa stranice nastavnici.org)

By

Svaka sličnost s brojnim drugim školama i školskim apsolutistima diljem Lijepe naše namjerna je i nipošto nije plod slučajnosti!

Očito, riječ je o pandemiji!

Piše: Žukov


Halo, dobar dan! Gospodina Ž. bih trebao!
– Upravo ste ga našli! Izvolite, o čemu se radi?
– Zovem iz policijske postaje xy (podaci poznati uredništvu)! Biste li mogli doći do nas, da ne moramo mi dolaziti po Vas. Radi se o jednom obavijesnom razgovoru.
– O čemu?
– O incidentu koji se danas zbio u zbornici Vaše škole, o napadu na gospođu ravnateljicu T.
– Ha? Ha, ha, hi, hi, hi, pa Vi mene zaje…, ma ajte molim Vas, ovo je sprdačina, zar ne?

Međutim, nije bila. I tako, nekih pedesetak minuta kasnije ušao sam u zgradu predmetne policijske postaje, osumnjičen za atak na najveću živuću ravnateljicu južno od Velebita, hodajuću instituciju školstva u Hrvata. Napaćena žrtva već je bila tamo, dajući iskaz o nezamislivim patnjama koje je podnijela i koje svakodnevno podnosi, izložena mojim brutalnim nasrtajima. Budući da nesreća nikad ne dolazi sama, našla se tu, zlu ne trebalo, i njena sjenka, gđica tajnica, spremna posvjedočiti što god ustreba!

Pristupim, i budem uveden u ured inspektora. Nakon što sam izrecitirao generalije, prešli smo na povijest i fenomenologiju mog odnosa s prvom damom škole.
– Pa dobro, profesore, što se to danas zbilo, jeste li ili niste napali ravnateljicu? Optuženi ste za prijetnje, uvrede, verbalnu agresiju (zapravo, verbalni delikt, op. a.)! Recite, pobogu, kako je do toga došlo?!

Uistinu, kako je došlo do toga? Kako uopće dolazi do takvih zastrašujućih pogrešaka sistema, prirode, kozmosa, sasvim svejedno, kakvima kolektiv gotovo svakodnevno svjedoči? Pitanje je to nad kojim bi se oznojio i konzilij vrhunskih eksperata. Naime, gotovo je nemoguće u nekoliko rečenica opisati sve ono što se događa u našoj školi, jer takve pojave uglavnom ćete naći u odgovarajućim ustanovama poluzatvorenog ili zatvorenog tipa! Naša svakodnevica školski je kult ličnosti kakvog se ne bi postidjeli ni Moša Pijade, Kardelj i Ranković zajedno! U očima većine podanika, ravnateljica je samu sebe prometnula u gotovo metafizičku kategoriju; njen duh lebdi školom i u onim dragocjenim rijetkim trenucima kad je tijelo odsutno! Na sva mjesta s kojih se nju može kontrolirati (sindikalni povjerenik, školski odbor) instalirani su lakaji lišeni svojeg ja, bez ponosa i dostojanstva, ukras jednom sumanutom režimu (Na što tek sliči ono čemu su takvi ukras, pitate se? Vjerujte, ne želite saznati!). Tko god je odlazio iz škole, odlazio je s osmjehom marke odj…! Ostali su dali nemjerljiv doprinos profitu farmaceutske industrije kako bi u nenormalnim okolnostima mogli funkcionirati donekle normalno. Bezakonjem na svakodnevnoj bazi čitatelje ne želim uopće zamarati, a ako se nekad nešto u školi i odradilo sukladno zakonu, bila je to samo iznimka koja potvrđuje pravilo. U tom svijetu polusvijeta stekao sam dvoje pravih prijatelja i kudikamo više pravih neprijatelja budući da godinama odbijam kleknuti i pokloniti se zlatnom teletu.

Budući da ravnateljica oštroumljem koje ostavlja bez daha nepogrešivo detektira one koji misle drugačije, locirala me kao glavnu neuralgičnu točku na školi, baš kao Šeks Gotovinu (umalo i transferirala, kako svjedoči ova prijava organima gonjenja) i zbog toga jedan malo žučniji razgovor odlučila shvatiti kao fizičku prijetnju. I, iskreno, nije joj za zamjeriti. Prije svega, ako razmišljate kao bukva, a posao obavljate kao balvan, onda ni ne možete nego bukvalno shvatiti rečenicu “mogli biste izletjeti iz svog ureda prije nego što ste računali” i u njoj prepoznati fizičku prijetnju. Jer kad je netko toliko duboko ukorijenjen u Fotelju, onda bilo kakvo odvajanje trupca od tog korijenja – što se, naravno, i ne može obaviti drugačije nego pravnim sredstvima, ali, eto, ravnateljici je baš dobro došlo da to drugačije shvati – i ne može pojmiti drugačije nego kao čin fizičkog nasilja. Jer, život mi uzmite, glavu mi otkinite, djedovinu mi otmite, samo mi fotelju ne dirajte, tu svetinju, taj razlog moga postojanja, jer to je kao da ste mi dušu istrgnuli!

Prijetnja otkorijenjivanjem tada zaista i nije prijetnja pravnim postupanjem, nego je atak na osobu, na fizičku opstojnost entiteta koji je pustio izdanke na sve strane i već godinama crpi hranjive tvari iz svega što mu je u dosegu, i iščupati ga iz tog okoliša značilo bi ostaviti ga da uvene, osuši se, fizički nestane.

I sad, kako to sve u nekoliko rečenica objasniti valjanome inspektoru? Vjerojatno se čovjek u karijeri nagledao svega i svakakvih, ali ovo nadilazi sve granice. Odlučih stoga preskočiti sve gore navedeno, i rastumačiti mu neposredan povod koji je doveo do toga da budem denunciran. Taj povod, samo kap koja je prelila čašu, bili su izbori za Vijeće roditelja naše škole. Naime, samo načas ravnateljici je popustila budnost i kontrola i eto vraga – u Vijeće se uspjela infiltrirati persona non grata. Misliti svojom glavom ozbiljan je prijestup, molim lijepo, takvi nemaju što tražiti po vijećima i povjerenstvima naše škole. Nakon prvotnog šoka, sutradan, kad se povratila u normalu (uvjetno rečeno), ravnateljica je odlučila djelovati i u A je to maniri popraviti štetu. Svečano, hvaleći naše i proklinjući njihove, urbi et orbi obznanila je kako ona poništava izbore za Vijeće roditelja, te iz ovih stopa poduzima korake za nove izbore. Doduše, za tako nešto nema nikakvih pravnih osnova, ali manimo sad zakone i elementarnu kulturu – kad su još trebali onima na vlasti?!
– Čekajte, profesore dragi, stanite – ta zašto bi to učinila? Zašto je tako bitno to jedno mjesto u Vijeću roditelja?
Što ćete, vidi se da dobri inspektor nije iz školstva, nije čovjek vičan fintama hrvatskih ravnatelja, treba mu rastumačiti u kom grmu leži zec!

Dakako, pogađate već – stvar je veoma opipljiva – bliži se datum reizbora. Fotelja je u pitanju, a ravnatelji, pogotovo oni iz VŠS kvote, na fotelju su iznimno osjetljivi, kao što to dokazuje već ne znam koja po redu izmjena zakona samo kako bi se pogodovalo privatnim interesima onih koji po svom obrazovanju nigdje osim u Hrvatskoj ne mogu ni pomisliti na ravnanje. A bira i Vijeće roditelja. Odatle tolika želja da se iz Vijeća izbaci osobu kojom se ne može manipulirati. Kako bi rekao moj omiljeni kantautor – duplikati prvi će znati tko je unikat! Takav je modus operandi uvažene ravnateljice. U njenom okljaštrenom vrijednosnom univerzumu ne postoji sudbina gora od gubitka funkcije. Bez funkcije, ona (p)ostaje nitko i ništa. To je, eto, bilo ono što me nagnalo da tog jesenskog popodneva svratim do zbornice i suočim je s nemilosrdnom istinom. Istina će vas osloboditi, pisano je, a pojedine ljude potrebno je osloboditi od njih samih.

Inspektor, inače iznimno ljubazan i profesionalan čovjek, evidentno je razumio o čemu govorim. Pritom mi je i otkrio kako je ravnajuća od njega tražila da me policija, na svoj način, „uvjeri“ da ubuduće ne reagiram na abnormalnosti na kojima ured ravnateljice ne štedi! Dotična je, dakle, spremna i organe gonjenja koristiti u svom obračunu sa svima u školi koji po svoje mišljenje ne hodočaste u njen ured! Policija se pritom mora zamarati ovakvim nebuloznim prijavama, namjesto da se pozabavi osobom koja je tu prijavu adresirala!

Pitat će netko kakav je epilog opisane situacije?

Inspektor je zaključio kako nema apsolutno nikakve osnove da se protiv mene pokreće ikakav postupak, te se lijepo rastadosmo. Izbori za Vijeće roditelja ipak nisu poništeni. Osovina školski odbor – ravnateljica i dalje divlja, degradirajući i struku i školu, hodajući skupa maleni ispod zvijezda. Budući da policija nije udovoljila zahtjevu Prejasnosti da me disciplinira, nakon nekoliko dana naprezanja malih sivih stanica, ravnateljica se i sama dosjetila prokušanog načina i u potaji mi spakirala pisanu opomenu u dosje. Dakako, u dogovoru s predsjednicom školskog odbora. Za odbor, naime, nije problem u onome tko uporno krši zakone i propise, već u onome tko na to bezakonje upozorava! U svojim karikaturalno jalovim pokušajima da me ušutkaju, školski organi djeluju vrlo koordinirano. Jedini organ koji se u tim rabotama evidentno ne koristi jest – mozak! Naposljetku – ravnatelj je slika i prilika šk. odbora. U našem slučaju, čega se pametan srami… ostatak znate i sami.

I dok škola poput Titanica tone u ocean ljudske bijede, orkestar i dalje svira!

Do nekih boljih vremena…

P. S. Svaka sličnost s brojnim drugim školama i školskim apsolutistima diljem Lijepe naše namjerna je i nipošto nije plod slučajnosti! Očito, riječ je o pandemiji!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *