Temeljni kolektivni ugovor u javnim službama
SADRŽAJ:
Nezadovoljstvo se širi hrvatskim školama. Ne zbog djece, ne zbog roditelja, ne zbog novog zakona ili plaće… Papirologija će ugušiti učitelje! Učitelji su nezadovoljni sve većom količinom papirologije koju propisuju ljudi koji, osim papirologije, vjerojatno ništa drugo i ne znaju raditi. Od nametnutih raznoraznih obaveza, koje nemaju veze sa zdravom pameti, učitelji su sve više izgubljeni, a u svemu tome najviše stradavaju učenici. Nezadovoljni učitelji se ne mogu i ne stignu posvetiti učenicima.
Učitelji stalno moraju paziti da je sve kako je neki činovnik (koji nije vidio školu, osim kad ju je polazio…) zamislio!
Raznorazni planovi, od godišnjeg plana i programa, pa mjesečni PiP, pa tjedni, pa naravno priprema za svaki sat. I to sve opširnija i opširnija priprema. Kao da se radi kazališna predstava!! Gdje će tko stajati, tko će što pitati, što će dijete misliti, PLAN PLOČE!!! i još mnogo toga. Pa to sve i za svaki prilagođeni program. Pa kurikulumi, pa pripreme za Građanski odgoj, zdravstveni odgoj… (koji su uvedeni vjerojatno da učitelji malo se “odmore” od svog predmeta pa da djeci malo govore usput). Naravno da to nije sve! I još brdo papira, prepisivanja i piskaranja…
MA tko će više uspjeti popratiti što je sve nametnuto UČITELJU! Kraj svega toga treba raditi ono za što su školovani. Treba odgojiti i obrazovati djecu. To velika većina učitelja radi odlično. Radi svim svoji srcem i dušom. Daje sve od sebe. No ako se nastavi ovako jedino rješenje je da svaki učitelj zaposli jednog osobnog tajnika koji će se baviti papirologijom. Jedino tako će učitelji moći raditi ono što mu je i glavni posao ono što želi i voli – RADITI U RAZREDU s učenicima.
Jedino ako je osobni tajnik učitelja cilj onih na vlasti. Tako će smanjiti nezaposlenost! 🙂
U jednom izljevu nezadovoljstva na Facebooku je učiteljica razredne nastave, revoltirana sve većom količinom papirologije napisala. Tekst prenosimo u cijelosti.
“Ja sam praktičar, ja NISAM teoretičar! Znam zasukati rukave, čučnuti, sagnuti se, sjesti na pod (kako bih bila bliže djetetu) i RADITI s djetetom. Ja NE ZNAM PISATI kako ću raditi ili bih radila s djecom. Da to znam, bila bih pisar, a ne učiteljica.
Tek sam na pola svog radnog vijeka, a UMORNA SAM od pisanja, ne od rada s djecom. Toga sam željna, a ovako zatrpana papirima, sve manje imam volje, vremena i snage za to. Otkad je to papir postao važniji od djeteta?! Ne znam! Znam samo da, dokle god je tako, ovo će školstvo i budućnost ove države ići u vražju mater.
Od uvođenja onog nesretnog, propalog HNOS-a (od kojeg je isto ostao samo papir!), sve ide nizbrdo. Svake godine nova gomila papira pridružuje se već postojećima.
Odavno već pričam istu priču: Ja mogu pokrenuti svijet u svom razredu (a da to napravim, potrebno mi je puuuuno vremena za materijalnu pripremu i puuuno kreativnosti), ali ako to nisam nigdje zapisala – to se nije dogodilo. Isto tako mogu pustiti djecu da sama nešto piskaraju, rješavaju, crtkaju, a ja pisati kako sam pokrenula svijet u svom razredu, objaviti to – i bit ću hvaljena učiteljica od strane struke. Sramota!
Davno sam, na fakultetu, učila kako se priprema za sat sastoji od psihološke, materijalne i pisane pripreme. Danas imam 20 minuta za sve to. K tome još moram pisati po dvije pripreme, ako imam međupredmetnu povezanost sa Građanskim odgojem. Nekadašnja pisana priprema davala je prednost tijeku sata gdje dolazi do izražaja kreativnost učitelja), a današnja daje zadacima, ciljevima, ishodima, kompetencijama, vrijednostima, postignućima, ključnim pojmovima, načinima učenja, mogućim teškoćama, načinima praćenja i provjere ishoda….(znači, traži se od mene da budem vidoviti Milan). Ne mogu, a da se ne zapitam kakve koristi ima dijete od tih silnih termina, kakve koristi ima što ja gubim vrijeme i živce (jer ne vidim svrhu toga) na izmišljanje fraza kako bih ispunila zadanu mi formu. Svoju kreativnost potrošim na smišljanje i izmišljanje ishoda, kompetencija… Zar će dijete bolje naučiti tablicu množenja ako ja budem napisala kako će ono na kraju sata znati tablicu?! Mo’š mislit! Znat će je ako mu je budem dobro i razumljivo prenijela! Da bih to mogla treba mi MATERIJALNA priprema, a za nju nemam vremena!
Vrijeme za psihološku pripremu da i ne spominjem…treba mi 2-3 mjeseca u onoj posebnoj klinici za “istrošene” učitelje u Njemačkoj. Samo, nakon toga, problem ostaje isti, jer nakon ta 2-3 mjeseca se opet vraćam u isto sranje (ups, pardon, stanje).
Planova – više nego ikad: godišnji, izvedbeni, pa se pojavi niotkuda još i kurikulum! (Kakva li je razlika?!) Kurikulum i godišnji tijekom godine uopće ne pogledam, znači posao koji mi u poslu uopće ne treba. Treba mi i njime se koristim izvedbeni i tjedni plan.
Na ovo pisanje (kojem nisam vična) potaknulo me pisanje godišnjeg, tj. kurikuluma za Građanski odgoj i obrazovanje. Prošle godine najvažniji je bio Zdravstveni odgoj, ove je to GOO. Još je žalosnije što ja i za tu “toplu vodu” moram gubiti vrijeme piskarajući. Već 4. put pokušavam zadovoljiti formu kurikuluma za GOO. Koliko imam informacija o GOO, dobro da sam išta i napravila. Na kraju godine od silnih mapa, planova, priprema za GOO neću se ni vidjeti. Škola će uskoro morati unajmljivati prostor kao arhivu kako bi sačuvala sve potrebne papire, jer ne daj Bože inspekcije, nadzora! Oni će najmanje boraviti i promatrati moj neposredan rad s djecom, ali će se zdušno baciti na moje papire i tražiti negdje preskočeni ishod (ili nešto slično), kako bi u izvješću mogli navesti neku kritiku. Nema veze što je sat bio izvrstan kad ne pišem ishode!. Ne daj Bože da nemam nekog papira, pa ako je to još papir iz trenutno popularnog GOO-a – opomena! Nema veze što ja to radim, ali nemam papirnatog traga…
Bože moj, kud ovo vodi? Što li ću nagodinu novoga morati piskarati?
Ne vidim ni tračak svjetlosti na kraju ovog tunela. Ima li on, uopće, svoj kraj? Ubiše me u pojam!!!
Želim se baviti djecom, a ne papirima! Ja nisam birokrat!“